Poznata je i kao Kalplica Czaszek, u doslovnom prijevodu "kapelica Lubanja". Ime je itekako prikladno. Već na pročelju vidite o čemu se radi, gdje su između dva anđela naslikane kosti s lubanjom.
Sjećanje na domovinu
Češki svećenik Vaslav Tomaszek sagradio ju je je 1776. Po uzoru na Grobnu crkvu svih svetih u češkoj, i ovdje je odlučio da zdanje bude višenamjensko - kapelica koja je ujedno i masovna grobnica.
30-ak godina prao kosti
Interijer je ukrašen kostima više od 3000 ljudi. Među njima su žrtve 30-godišnjeg rada ( 1618 -1648), Šleskih ratova (1740-1763) te žrtve epidemija kolere, kuge, sifilisa kao i oni koju su umrli od gladi. Od 1776 do 1804 Tomaszek je brišljivo skupljao kosti, čistio ih i pažljivo slagao lubanje i bedrene kosti dok nije posve pokrio zidove i stropove.
Memento mori!
Zašto? Crkva je zamišljena kao odar mrtvima, a izloženim lubanjama svećenik je želio odati počast svima koji su stradali zbog nasilja, neimaštine i bolesti. Također, kapela je trebala služiti kao podsjednik živima kako će i njihovo vrijeme doći.
Sifilis na oltaru
No Tomaszek je bio itekako zainteresiran za bizarne detalje ionako bizarnog pothvata. Oltar, primjerice je bio rezerviran za osobite primjerke: Nekolicinu lubanja deformiranih od sifilisa, lubanju načelnika, nekolicina probušenih od metka. Nakon smrti na oltar je stavljena i Tomaszekova lubanja.
Ali, to nije sve!
Što je još morbidnije, kripta ispod kapele čuva ostatke još 21.000 ljudi.
Koliko god da je jeziva kapela urešena kostima, u prošlosti se ukrašavanje kostima smatralo odavanjem počasti. Iako je kapelica Czaszek jedina u takva u Poljskoj, u Europi je još pet crkava i katedrala ukrašeno kostima.
