Novi dvoboj učitelja i učenika nije se trebao dogoditi. Šest kola prije kraja osnovnog dijela natjecanja Žalgiris se nalazio debelo ispod crte za doigravanje. Činilo se da Šarūnas Jasikevičius ipak neće potvrditi status jednog od najboljih europskih stratega stečen prošle sezone, ali furioznih šest pobjeda u nizu, zaključno s trijumfom nad aktualnim prvakom u Madridu, osigurale su Zelenima posljednje mjesto koje vodi u četvrtfinale.
To je značilo reprizu lanjskog polufinala iz Beograda — Litavce je iščekivao goropadni Fenerbahçe Željka Obradovića, momčad koja je pretrpjela tek pet poraza u sezoni. Uzevši u obzir način kojim je proteklih sezona Fener marširao kroz četvrtfinala (a nije bio prvoplasiran), u ovoj je seriji bilo teško očekivati išta više od ‘metle’.
Ipak, četvrtfinale se razvuklo na četiri utakmice, od kojih se svaka odvila na posve drugačiji način, a gledatelji su zaista mogli uživati. To je pokazala završnica posljednjeg susreta u kojem je prepuna Žalgirio Arena posljednju sirenu dočekala na nogama, premda su gosti bili ti koji su osigurali put na Final Four.
Čudo je da je Žalgiris uspio ostati u prilici za pobjedu sve do posljednje četvrtine
Krenimo od početka.
Sve je započelo demonstracijom Fenerove moći koja je, nošen zaglušujućom podrškom 12 i pol tisuća navijača, u prvom susretu ograničila goste na 43 poena. Ništa slično u ovoj fazi natjecanja nismo vidjeli još otkako je 2011. Olympiacos ostavio Montepaschi Sienu na 41 košu. Međutim, Talijani su poslije u toj seriji nanizali tri pobjede, a Žalgiris je priprijetio ponavljanjem takvog pothvata nakon senzacionalne gostujuće pobjede u drugom susretu. Velikim dijelom te utakmice Litavci su bili na lagodnih 15-ak koševa prednosti, da bi u završnici Fener jurnjavom uspio stići do promašenog šuta za pobjedu Luigija Datomea.
Utakmica broj tri bila je uvjerljivo najborbenija, a uzmite u obzir da su sve bile vrlo borbene. Taj je dvoboj podsjetio na bitku za japanski otok Iwo Jimu, gdje se vodila ogorčena borba za svaki od stotina bunkera, tunela i podzemnih špilja, a američki vojnici morali su proći pakao za njihovo osvajanje. Isto su tako košarkaši Žalgirisa i Fenera prolazili paklena iskušenja da dođu do suparničkog obruča, a u dvoboju brutalnih obrana pobjedu je preokretom izvojevao Fener (57:66).
Tek dva promašaja u četvrtini
I to nas dovodi do sinoćnjeg okršaja.
Okršaja u kojem je Žalgiris iza sebe imao vojsku od preko 15.000 navijača, ali i golemi psihološki pritisak od mogućnosti eliminacije. U prethodnom je susretu Fener prednost ostvario zahvaljujući čak 16 napadačkih skokova, stoga je Šaras ostao ustrajan u otvaranju s dosta visokom petorkom (Leo Westermann — Marius Grigonis — Edgaras Ulanovas — Aaron White — Brandon Davies, nitko niži od 198 cm), usprkos tome što je prošlost pokazala da su mu napadi učinkovitiji kada igra s dvojicom razigravača.
Međutim, ova je petorka gotovo imuna na preuzimanja, dok je u Fenerovoj (Ali Muhammed – Marko Gudurić – Luigi Datome – Nicolò Melli – Jan Veselý) po tom pitanju slaba točka omaleni Ali, odnosno Bobby Dixon, što se dobro iskoristilo u otvaranju prethodne utakmice.
I Žalgirisova i Fenerova obrana funkcioniraju na isti način: u slučaju probijanja kreće serija pomaganja, tako da svaki igrač s loptom ima osjećaj da je okružen trojicom. U pravilu je u takvim situacijama napadač uvijek u prednosti: stvorio se višak te je jedan čovjek uvijek sam. Ako igrač s loptom ostane priseban u okruženju, stvar će riješiti pravovremenim dodavanjem, a onaj koji primi loptu napravit će istu stvar ako ne stigne šutnuti, i tako dalje i dalje sve dok se ne pronađe otvoren pogled prema košu. Često to bude nakon jednog dodavanja, a nekad nakon dva, tri, četiri…
U trećoj utakmici imali smo sreću vidjeti pet-šest dodavanja nakon što obrane krenu u rotaciju, a i poslije sve te kombinatorike su situacije za šut bile daleko od idealnih; stoga se, kako je utakmica odmicala, svaki koš slavio kao gol. Svejedno, Žoc nije imao previše empatije za svoje igrače: “Moramo pogađati više šutova!”, bio je odrješit u najavi četvrte utakmice.
A kad Žoc nešto izričito naredi, tko bi se usudio ne poslušati? Žalgirisovi su igrači upisali samo jedan obrambeni skok u prvoj četvrtini — ne iz razloga što su ih gosti ponovo nadskakali, već zato što Fenerovi košarkaši nisu gotovo ništa promašili: 6/8 dvice i 6/6 trice. Tek dva promašaja za čitavu četvrtinu, što je suludo! Ni do poluvremena nisu previše posustali, po tri promašene dvice i trice.
Nemojte misliti da je Žalgiris zakazao u obrani; dapače, mljeli su Zeleni kao i dva dana ranije. Kada su vidjeli da to ne prolazi, pokušali su nove stvari — malo zone, zonskog presinga, nekonvencionalnih udvajanja… Uspjeli su ukrasti nekolicinu lopti, ali Fenerovi su igrači neumoljivo pogađali, predvođeni nevjerojatnim Alijem (susret okončao s 5/6 za dva i 5/5 za tri).
Nikako na zelenu granu
Kada je na poluvremenu novinar upitao Jasikevičiusa kako zaustaviti šutersku rapsodiju Turaka, litavski je strateg kratko odgovorio: “Kako da ih zaustavimo? Prekršajima, kontaktom. To je jedini način.”.
To baš i nije bilo posve točno zato što Fener nije igrao brzu, lepršavu košarku uzimajući prvi poluotvoreni šut koji se ponudi. Ne, gosti su svoje napade toliko otezali da su ih većinom završavali u crvenom, odnosno u posljednjih pet sekundi. Bi li im onda prekršaji lomili ritam? Obrambenim je igračima u podsvijesti zapisano da je glupo raditi prekršaje netom prije sirene, stoga nije lako poslušati takvu trenerovu zapovijed. Fenerovi igrači naprosto su bili predobro raspoloženi i pogodili niz teških šutova s vremenskim pritiskom.
Pravo je čudo da je Žalgiris uopće uspio ostati u prilici za pobjedu sve do posljednje četvrtine. Od svog WWW trojca bekova (Westermann, Thomas Walkup, Nate Wolters), momčad je najbolje djelovala kada je konce igre vodio Wolters. On je, kao donekle i Walkup, uspio ubrzati tempo igre za razliku od previše opreznog Westermanna, a bome i konačno provući lopte pod obruč do Daviesa, zato su Zeleni uspijevali nagristi Fenerov stroj u slučajevima kada se obrana nije uspjela do kraja postaviti.
Međutim, Woltersove i Walkupove minute na parketu gosti su redovito kažnjavali izazivajući njihov mismatch sa svojom ‘peticom’, pa su uslijedile lagane realizacije pod obručem. Žalgirisova koncepcija da svi preuzimaju bila bi narušena, pa bi Šaras vraćao Westermanna, pa bi se javili stari problemi… Uglavnom, nikako na zelenu granu, stoga su gosti posve zasluženo prošli dalje.
Na koncu je Fener šutirao dvicu 71 posto (22/31), a tricu bolesnih 68,2 posto (15/22). Da se nekim slučajem u statistici bilježi postotak realizacije šutova u posljednjih pet sekundi napada, vjerojatno bi bio oboren rekord natjecanja. Fenerbahçe je pokazao svoju strašnu individualnu klasu u punoj formi, stoga se nezgodan izostanak Nikole Kalinića, koji je ozlijedio rame u prethodnom susretu, nije ni osjetio. Željko Obradović glasno je poručio da je spreman za juriš na svoju jubilarnu 10. titulu.
Što se tiče domaćih, ne trebaju previše tugovati – pružili su vražju borbu individualno daleko kvalitetnijoj momčadi, što je publika znala prepoznati. Ako Žalgiris pod Šarasom želi napraviti daljnji iskorak, neophodno je da više uloži u kadar. Od vrhunskih euroligaških klasa tu je samo Davies, koji se isprofilirao u, po mom mišljenju, najboljeg centra lige i ne bi me čudilo da završi upravo u Feneru, jer Žoc traži petice upravo tog profila.
U Žalgirisovoj se upravi trebaju pobrinuti da to ostane na željama, odnosno da se ne ponovi slučaj s Vasilijom Micićem i Kevinom Pangosom od prošlog ljeta. Nužno je zadržati Daviesa i većinu rostera te potpisati još jednog kapitalca u vanjskoj liniji — u tom bi slučaju postojale realne osnove za borbu za sam vrh. No, sinoć smo mogli vidjeti da Žalgirisovim navijačima rezultat nije prioritet. Ljudi samo žele uživati u dobroj, borbenoj košarci, kakve smo se u ovoj seriji dobrano nagledali.
