Njihove reakcije su obično potaknute ničim višim od pomisli o mogućem izvoru straha i ne temelje se - čega je, dakako, svjestan i sam fobičar - na ničemu racionalnom.
Osim socijalnih fobija postoje i strahovi od zmija, zubara, strah od slučajnog pokapanja u grobu, visine, utapljanja, ajkula, pakla, raka ... i osim što koče mnoge radosti života ukoliko se ne liječe čine oboljelog podložnijim na druga psihička oboljenja kao što je depresija.
Najrašireniji oblik liječenja je terapija izlaganja. Osoba se postepeno suočava sa izvorom iracionalnog straha. Terapeut pomaže pacijentovom pronalasku konstruktivne reakcije na strah. Primjerice pacijent koji boluje od arachnofobije (strah od pauka) može u početku samo pričati o njima, a na koncu terapije uklanjati paukovu mrežu sa stropa.
Neki psihoanalitičari smatraju da ovaj oblik terapije samo potiskuje strah u podsvijest te da se osoba u biti mora suočiti s temeljnim kompleksima svoje ličnosti. Drugi liječnici naglašavaju poremećenu kemiju mozga i uzimanje sintetskih lijekova.
Međutim, iako postoje raznorazne terapije većina se slaže da je najbitnije ovladati navikom razmišljanja. Promjena stava i nove misli mogu doprinjeti ublažavanju mnogih simptoma.
Za vrijeme napada važno je ne pogoršavati situaciju daljnjim strahom od ludila ili srčanog infarkta. Stoga je najbolje duboko disati, odvojiti se od straha i pokušati smireno čekati kraj vala panike. Vidjet ćete, proći će - bez žrtava.
