Hm hm, često se dogodi onaj blesavi smiješak na licu gledatelja zbog kojeg bi se odmah išamarala. Zašto? Zbog sira... zbog toga što znam da je to film i da takva bajka nije moguća u stvarnosti.
Sjetim se da većina oko mene nema tu bajku, no i rijetkih primjera iste. Onda se OPET zaje*em jer postanem svjesna da je varijacija na temu 'bajke' ipak moguća i u stvarnom životu. Ona realna, kompromisna, ona u kojoj ljudi ostaju jedan uz drugog i kad ne ide po loju.
Neke od mojih prijateljica su prestravljene što su s 27 godina još uvijek single. Ili su prekinule duge veze koje im nisu pasale ili vezu nikad nisu imale. To je sad to vrijeme. Ili duge veze prelaze na viši nivo (zajedničkim preseljenjem ili udajom) ili se cvikaju. Trećeg nema. Ok, ima - varanje partnera jer si nezadovoljan istim te istovremeno ne prekidanje veze i držanje te opcije kao rezerve. To nije legitimna opcija, a osim toga i fuj je.
Druga su vremena, nije da je pritisak zbog vezivanja više toliko izražen, ali postoji. Vjerojatno zato i osjećam egzistencijalnu tjeskobu oko sebe, redovito usmjerenu prema tom jednom cilju - a to je naći podobnog partnera što prije.
Kriterija ima sve manje, sve više je važno da je netko. Barem netko. Jer biti sam nije opcija. Otići na prijateljičino vjenčanje i ne biti u paru - jadno.
Zbog te tjeskobe koju je očito lakše obuzdati nego je pustiti da leti naokolo, ljudi zbog nestrpljivosti pristaju na ŽNJ opcije svojih drugih polovica i onda je ne cijene dovoljno. Ali neka nisu sami, ako misle da je potreban taj dio slagalice, da bi se čitav njihov životni mozaik posložio.
Kao što sam spomenula u naslovu, romantične komedije često završavaju silnom srećom, vjenčanjima, a što se događa kasnije? Što radite s čitavim jednim životom prepunim čežnje, pokretačkom snagom ljubavne tjeskobe, kad jednom pronađete ono što ste tražili? Jeste li tad napokon spokojni?
Jednom davno sam se počela dopisivati s jednim momkom koji mi je nakon tjedan dana dopisivanja rekao da me sanjao. Ja sam ga upitala kako je moguće sanjati nekog koga još niti ne poznaješ? Njegov odgovor je bio upečatljiv - najlakše je sanjati i razmišljati o nekome koga ne poznaješ dovoljno.
Bio je u pravu. Sam konstruiraš priču, na temelju par informacija koje znaš. Sam počneš razmišljati, maštati, idealizirati. Hraniš s tom fantazijom i uživaš u neznanju.
Zato je često najteže preboljeti ljude koji su nas odbili ili koje doživljavamo kao da su nas odbili. Najgore je ako se taj to desi u trenutku kad smo već jako pali na tu osobu, dakle neposredno prije doticanja predmeta ljubavi ili kad nas šikaniraju u samom vrhuncu ranog stadija opijenosti ljubavlju.
Mi sve što u tom trenutku želimo jest vratiti se u to stanje. Možda nam čak niti ne nedostaje sama osoba već sam taj osjećaj opijenosti. Možda to ima veze sa stupnjem emotivne zrelosti. Onda kod žena najčešće postoji to fantaziranje, a kod muških se pojavljuju...
...Emocionalni kriplovi 7.0 beta style
Sve sam češće okružena ljudima koji su neposobni za intimnost, nekim vrstama emotivnih bogalja. Bili to švaleri s nekom vrstom emotivne blokade, bili to moji vršnjaci, koji nemaju iskustva u vezama, predugo su bili vukovi samotnjaci pa ne znaju kako je to dijeliti.
Rasa takvih mužjaka je evoluirala, na tržište je poslana nova verzija pod nazivom Emocionalni kripl 7.0 beta style. Isto s*anje, drugo pakovanje. Negdje u sebi drže emocionalnu blokadu, nezreli su i PREdjetinjasti. Imaju više ženki, nijednoj se ne otvaraju previše, a ti želiš biti baš ta na koju će pasti jer ti se čini da se tebi otkrio najviše. Baš tebi.
Nisu svi hladni i emocionalno nedostupni, ali se po nijansama prepoznaju. Vrlo često jer se ne znaju opustiti i riješiti se blokada iz prošlosti. I nedostaje im iskustva u odnosima, životu… ma nedostaje im zrelosti.
Mislim, zašto da se zaljube kad im zaljubljenost otvara vrata za bespomoćnost? Prelazi preko mnogih osjećanja, kao i njegovog ega. A kad ega kao obrambenog mehanizma nema, što mu preostaje? On misli da to više nije on i da ti oduzimaš ono njegovo pravo ‘JA’ time što tražiš da te bezuvjetno voli, kao i ti njega.
Zato mu je najbolje da se sakrije iza tog dobrog osjećaja kojeg možda uopće ne voli i ne cijeni, ali zna kako doći do njega jer mu je to tako i tako prirodno stanje. Kad nema distrakcije u obliku ljubavi, on se može vratiti na svoj ucrtani put i misliti da mu je ovako ionako bolje. Nekad je. Ali što ako nije?
Ako on nema ni elementarnu sposobnost da preispita svoje ponašanje (je li uopće neka reakcija normalna i kulturna), nemoj biti mazohist. Žene ne bi trebale Sizifovom upornošću iz muškaraca čupati tračak emocija i naklonosti. Neki se ne daju i to je to.
Nismo mi stvorene da lovimo, ali sve mi je očiglednije da smo stvorene za to da se ponižavamo. I to prečesto. Sve ima svoju granicu i nakon što si par puta ‘pljuneš’ u usta, ja te molim – prestani. Zaboravile smo glumiti lovinu i postale lovci, postale smo predostupne.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.