Webcaffe

Odrastao sam kao razmažena jedinka u centru betonskog, najdražeg mi Zagreba, i to na deset minuta hoda od autobusnog i željezničkog kolodvora te Trga tadašnje Republike.

Kako sam time istovremeno bio i puno više udaljen od izletišta, planina i vikendica, roštilji su mi uvijek predstavljali nešto divno, veliko, rijetko i neopisivo fino. Bundek je bio močvara, Jarun nije bio ni močvara, na moru su se kod babe i dide preferirali riba i povrće, što kao finoguz mladić nisam dovoljno cijenio. A kako bi u našoj zgradi na pojavu i najmanjeg koluta dima iritantna susjeda zvala vatrogasce, pa je opcija balkon u startu bila prekrižena, jednostavno, meni i dan-danas na sam spomen riječi roštilj, paljenja drva ili struganja rešetke – krene slinica… Ja to voliiim!

Daleko od toga da smo bili gladni i daleko od toga da se do danas nisam naroštiljao. Bilo se i po Zagorju i Prigorju, i na Sljemenu i Oštrcu, na pola nastanjenih otoka, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da me neka nebeska ravnoteža tako dobro iznivelirala, da me prosječno jedno roštiljče mjesečno drži na životu ovakvog blesavog, sretnog i berićetnog. Možda bi sve više od toga bilo previše, možda bih se zasitio i pretilio (ako išta može biti deblje od ovog tuljana koji vam ovo serucka), možda je stvarno zagoreno meso kancerogeno… Svejedno, roštilj je meni i danas i uvijek zakon i totalno veselje. Naravno, ako uzmemo u obzir da se pod roštiljem smatra pravljenje jela na vatri od drva na prostoru koji nije zatvoren s barem dvije strane svijeta. Elektrika i plin su passe, ugljen je doping, a šuma i livada šutaju dupe. Uglavnom, divno je bilo ići na roštilje izvan grada, ali oni poluilegalni u njemu su bili puno jači.

Vratimo se vatri. Ona treba biti ogromna. U svakome muškarcu čuči mići piromančić, osim nekih u kojima skakuće piromančina. E pa u meni mali Filip Ude hopše ko lud čim vidi tri grane i kutiju šibica. Poludi. Inače je za vatru u škvadri bio zadužen Meki. Meštar bi krenuo skupljati drva za tri pljeskavice i ne bi ga bilo pola sata, ali bi uskoro pred nama stajala lomača za cijeli razred vještica. Skupljao bi taj grane, debla, potporne stupove, palete, mislim da je jednom krajnjim snagama i trulu banderu iščupao. Ali kad bi Mekijev prvi plamen dotaknuo jonosferu, trebali ste vidjeti njegovu sretnu facu. Jes' da bi od pljeske nastao medaljončić, toliko bi rastalio meso, ali bi nam bilo toplo do jutra. Nikad neću zaboraviti kad smo sjedili na drugom katu Petrove kuće i gledali tekmu, dok je u dvorištu Meki za vatru klao nekih desetak bačenih gajbi jabuka, dvije štake i općenito većinu drva koje možete naći u sat vremena na Šalati, gdje je inače bio tulum. Jedna je djevojka pitala tko radi vatru za roštilj, ja sam bacio oko sa strane i vidio kvalitetan plamen na nekih 5-6 metara od zemlje i razvlačeći usta u osmijeh sa sigurnošću ustvrdio – pa Meki… Meštar je legenda Bukovca, kod njega smo u dvorištu ispekli mesinja za tri generacije, uvijek skriveni bogatom brajdom i gustom šumom. No, udaljili smo se vremenom i ne vidjeli par godina, kad me iznenadio poziv na roštilj. Zanemario sam obaveze, krenuo u ime dobrih starih vremena i skoro proplakao kad sam vidio Mekijev kućerak okružen s tri ogromne urbane nakazne vile koje su uništile taj nekoć divan kvart. I još puno kvartova. Jedan trs, nikakva vatrica i tužna Mekijeva faca – sva su mi drva potrošili… Al smo se svejedno obždrali!

Bukovac je daleko od centra, ali Sheraton, bogami, nije. Bila je devedeset i neka, Gagro je bio solo doma, imali smo komad špeka, tri kobase, pokojeg pivkana i njegovo dvorište. Uvučeno i skriveno preko puta netom otvorenog hotela koji smo mrzili jer su ga sagradili na našem lunaparku. Faksevi su nam čamili na višoj godini, love ni za lijek, a kako te subote ama baš nitko nije radio tulum, izvadili smo rešetku iz pećnice, stari Vjesnik, šibice i izašli na zrak. Stari orah, ono metalno za klofat tepihe, brdo šute i jadna žuta trava bili su sve što je pružalo ružno i otužno uvučeno dvorište u Draškovićevoj ulici. Dakle, sasvim dovoljno za avanturu – napravi roštilj! Razbacali smo se po kvartu i krenuli tražiti išta drveno. Skupilo se svega, jedna mumija od božićnog drvca, fotelja iz šupe, stara roleta, ali – nedovoljno. Onda smo malo napucavali neku poluraspadnutu loptu, igrali frizbi s odbačenom ratkapom i probudili susjeda Mirkeca, koji nam je rekao da u podrumu ima starog parketa. Pa smo složili drvenu piramidu i nenamjerno potpalili crnu dimnu gljivetinu koja se vidjela do Turopolja, jer je parket bio – lakiran. Murije kao na Akciji stadion, bježimo po kvartu i skrivamo se, a Mirkec zadihan umire od smijeha: "Nisam vam rekel da je parket susedov!"


Ipak, roštilj najbliže centru grada bio je na samom Trgu bana Jelačića, par metara od reklame za Varteks, na krovu zgrade u čijem je podnožju Harmica. Škvadra s Geologije me trznula za roštilj, rekla sumnjivu adresu (kao onomad kad me zvalo u Koprivnicu na kupanje pa ispalo genijalno!), povoda se ni ne sjećam, ali kad se zove na roštilj – to se ne odbija! Nalazak u Harmici, podjebavanje zadnjih dnevnih prostitutki, ulazak u stan i izlaz kroz balkon kao u američkim krimićima, pentranje po metalnim, od goluba zasranim ljestvama, ona neponovljiva zagrebačka krovna mahovina i roštilj na vrhu zgrade – deset metara zračne linije od Bana. Pada mrak, pale se reklame, nestvaran cvilež tramvaja uz zvjezdano nebo i miris dima… Uživam u svom gradu, mladosti i životu, pjevamo, pijuckamo, natežemo batke i vjerojatno ni ne shvaćamo kako je malo potrebno da ti život bude lijep.

Sad kad sam malo stariji, svjestan sam opasnosti od požara, faktora straha od susjeda, mene kao susjeda, galame, kućnog reda, bontona i prljavštine, koji potpuno logično miču roštiljanje daleko izvan grada. Ali ima nešto jebeno zdravo, lijepo i veselo u tome i svako malo mi na pamet padaju nove perverzije… Pa ako imate kakav roštilj i trebate frajera za vatru, ne brinite, Meki me naučio zanatu – donosim i svoje batke! Ajd pivili…