Prišla mi je i rekla da se znamo s kupanja i da se zove Marie Helenne. Valjda se to tako piše, nemam pojma. Trenutno sam bio na off, čuo sam samo anđeoski cvrkut plavokose Barbike u ekstremno kratkoj haljinici, koji je pjevušnuo nešto poput 'Marielen'. I to s tako drčnim, povišenim 'n' na kraju, da sam trenutno erektirao i odlučio pustit korijen i ne mrdat.
Dakle, ponoć je, vidno pijana raja ulazi i izlazi iz diska, a ja bih već trebao ići pješke nazad doma pet kilometara preko brda. Ali mi se ne da jer mislim da je život tu, a ne tamo, iako je tamo gdje si ga urediš. Mali dežmekasti jumfer tako sjedi i bulji u ovu instant vilu, i bulji u nju s, nazovimo ga, vrlo priglupim osmijehom. Pitam je da ponovi što je rekla jer nisam skontao od prve. Ona nastavlja polakše na kombinaciji francusko-luškog, pa polako shvaćam da žena skuplja pare da kupe žižu i zove da im se pridružim. Gledam ja tako i dalje svoju Anđelku Amalku i smišljam jadan kako da joj objasnim da sam za zadnje pare netom kupio Alana Forda, Giganta s Modesty Blaise i, o sreće – Umpah Paha u boji. Pa promrmljam da ne duvam, a ona se nasmiješi, okrene i krene do drugog pankera s istim pitanjem. Uto zapuše vjetrić i onako joj lagano merilinkasto zadigne haljinicu. Nikad nisam od rođenja bio bliže ženskoj guzi, mislim da bi me valjda u zoru smetlar špahtlom morao maknuti s tog mjesta da nisam morao doći doma do 1. I dan-danas nekad na tome mjestu ostavim cvijet…
Puno godina kasnije, nakon što je prva simpatija imala dlakave, druga debele, a treća nikakve noge (to su one same rekle), upoznao sam Branku. Ona je duvala, a ja sam fajn pio, a u tih dva i pol tuluma u kojima nam se križala škvadra, uspjeli smo pričati deset sati i ljubiti se deset minuta. I ne sjećati se baš svega. Pa kad smo se konačno više trebali naći na dejtu na Trgu pod satom – ispala mi je ladica od sreće. Do sada smo se pipali po mračnim studentskim izbama, bio sam zaljubljen u njen mozak, ali i tek nagađao kako izgleda, a sad je prema meni na dnevnom svjetlu skakutala frčkava slatka mršavica u lepršavoj ljetnoj haljinici. Jebate, pelud je s mene štrcala… I još mi je i Milku veliku dofurala jer su joj starci često išli do Trsta, pa sam tih par sati blejanja po centru bio totalni plafon. Prekinuli smo za tri dana jer je bila naporna, a ja sam polako shvatio da mi lepršave windy minice jednostavno nisu suđene. Jer sam ubrzo zasro i s prvom Majom, iako je ona nosila više uske minjake.
U onih par puta što sam šetao u kiltu, em sam se smrzo, em bih uvijek zaboravio podić šosić kad bih sjedao, em bi mi uvijek ispalo jaje na fotkama. A kilt je do koljena, a minice u liniji međica-dražica-guzovi!!! Nekad mi to zgleda malo vulgarno, ono, poziv na uzimanje iz izloga, eto me, kupi me dok sam na dražbi… A nekad sam i ljubomoran kad moja cura s mrak nožicama privlači slinave poglede svakojakih prolaznika. Iako neke druge frajere upravo to veseli i pali…
Uskoro sam shvatio da se više veselim tetama s velikim cicama, kao i da minice nose uglavnom tete koje ne spadaju u tu ciljnu skupinu. Fakat. Jeste li ikad vidjeli ženu u punom dekolteu da ima i minjak? Rijetko, zar ne? Misle li one da se ne smiju šaliti s božjim darom, ili to jednostavno ne uspijeva na istom organizmu, ono, kao pošteni političar. Je li moguće da većina žena fura minice samo zato jer imaju male cice, pa da nekako dođu do izražaja kad su vani s frendicama koje imaju veći broj? Jer misle da frajeri stavljaju sise na prvo mjesto? Moje je skromno mišljenje da cure s malim cicama imaju više problema s velikim sisama od bilo kojeg frajera. Ali im to nikad ne smijemo reći jer se možemo pozdraviti sa seksom. Tako da ćemo danas često na ulicama sresti finih minjaka, jer dokle god će cure s četvorkama nositi dekoltee, i one s dvojkama će furati minice.
A meni je i dan-danas divno gledati gole glatke, triput premazane nogare kako poput hromog bambija napikavaju nesigurno asfalt u štikletinama, uživati dok im vjetrić mrsi falde i leprša rubove. I htio bih sjediti u nekom žiriju i davati ocjene i veseliti se što sam dovoljno blesav da me takve sitnice mogu ispuniti. I zato, živjeli minjaci i tete koje ih imaju hrabrosti nositi. Ali nek se ne čude kad im priđemo i počnemo se upucavati. Makar i loše…
